U Europi se mogu pronaći dvije vrste vjeverica: crvena vjeverica (Sciurus vulgaris) i siva vjeverica (Sciurus carolinensis).
Siva vjeverica ugrožava crvene vjeverice jer su one konkurentne vrste, a sive vjeverice su generalno agresivnije i uspješnije u pronalaženju hrane i staništa. Osim toga, sive vjeverice mogu biti nositelji virusa boginja vjeverica na koje su crvene vjeverice osjetljive, pa se tako mogu zaraziti i umrijeti.
Sive vjeverice su donesene u Europu sredinom 19. stoljeća iz Sjeverne Amerike, kao egzotični ljubimci i ukrasne životinje. Nekoliko desetljeća kasnije, počeli su se širiti i naseljavati područja gdje su već živjele crvene vjeverice, što je dovelo do opadanja populacije crvenih vjeverica u Europi.
Siva vjeverica je postala brojnija i crvena vjeverica je postala rjeđa jer su sive vjeverice bolje prilagođene životu u šumama s listopadnim drvećem. S druge strane, crvene vjeverice se prilagodile životu u šumama s četinjačama i hrane se plodovima koji rastu na vrhu stabala, poput pinjola. Iako ovakva hrana nije uvijek dostupna u izobilju, prisutna je tijekom cijele godine, što objašnjava zašto su populacije crvenih vjeverica obično rijetke.
Sive vjeverice su invazivna vrsta u Europi i većina država poduzima mjere za kontrolu njihovog broja i širenja. U Velikoj Britaniji i Italiji, gotovo u potpunosti su potisnule crvene vjeverice, zbog čega se u nekim područjima provodi program uklanjanja sivih vjeverica i vraćanja crvenih vjeverica na njihova prirodna staništa.
Euroazijska vjeverica može doseći duljinu tijela od 18 do 24 cm, a rep joj je obično nešto dulji, od 15 do 20 cm.
Ove vjeverice su prepoznatljive po gustoj crveno-smeđoj dlaci na leđima, dok im trbuh i prsa obično imaju bijelu boju.
Euroazijske vjeverice su vrlo prilagodljive i mogu živjeti u različitim okruženjima, uključujući šume, parkove i čak gradove.
Ove vjeverice su aktivne danju i imaju tendenciju biti najaktivnije u ranim jutarnjim satima i kasnim poslijepodnevnim satima.
Euroazijske vjeverice su općenito sklone biti društvene, ali mužjaci su poznati po tome da su teritorijalni i agresivni prema drugim mužjacima.
Crvene vjeverice su općenito biljojedi i hrane se različitom hranom, ovisno o sezoni i dostupnosti hrane u njihovom staništu. Njihova prehrana uključuje sjemenke, orašaste plodove, voće, bobice, cvjetove, lišće i gljive. Ako im zimi ponestane hrane pojest će i neke vrste insekata, kao i ptičja jaja.
Euroazijske vjeverice su prilično spretni penjači i skakači, a mogu skočiti udaljenost od 2-3 metra s jedne grane na drugu.
U jesen, crvene vjeverice skupljaju i pohranjuju hranu za zimu. Uzimaju orašaste plodove i sjemenke te ih skrivaju na različitim mjestima za kasniju potrošnju.
Crvene vjeverice ne hiberniraju tijekom zime. Umjesto toga, one pripremaju zalihe hrane i grade gnijezda u stablima, koja im služe kao skloništa od hladnoće i zime. U hladnim danima, vjeverice mogu biti manje aktivne, provodeći više vremena u svom gnijezdu ili u traženju hrane u blizini. Međutim, i dalje su budne tijekom većeg dijela dana i izlaze u potrazi za hranom. Neki drugi sisavci, poput medvjeda, slijepih miševa i nekih vrsta podzemnih vjeverica, zaista hiberniraju tijekom zime, smanjujući svoj metabolizam i aktivnosti kako bi preživjeli zimu.
Ove vjeverice grade gnijezda od grančica, lišća i mahovine, obično smještena u krošnjama drveća.
Euroazijske vjeverice mogu živjeti oko 6 godina u divljini, a do 10 godina u zatočeništvu.
