Nitko nije slobodan od straha, samo različito reagiramo na njega. Neki ljudi su skloniji zabrinutosti kojom hrane svoju tjeskobu, drugi izbjegavaju zabrinutost i hine da ne postoji, treći su toliko obuzeti strahovima da neprestano razmišljaju kako bi se moglo dogoditi nešto loše, što će biti kada mrak padne, što ako izgube posao, što ako neće pronaći ljubav, što ako se razbole i sl.
Svi se mi rađamo sa tri osnovna straha: (1) od pada, (2) od napuštenosti, (3) od iznenadnih glasnih zvukova. U većoj ili manjoj mjeri, kroz život, suočavamo se sa 6 vrsta straha: (1) preživljavanje, (2) nepoznato, (3) gubitak – napuštanje, (4) izdaja, (5) odbacivanje i (6) umiranje.
Strah od nepoznatog stvara strah od promjene, strah od samoće proizlazi iz iskustva napuštenosti, strah od financijskog gubitka i neimaštine proizlazi iz straha za preživljavanje, strah od umiranja stvara strah od obolijevanja, problemi s povjerenjem imaju korijene u strahu od izdaje itd.
Svih šest strahova očituje se u pojedinim dijelovima kralježnice i utječe na pojedine živce u leđnoj moždini. Oni utječu na zdravlje kralježnice i uzrokuju kronične bolove u leđima i posljedične glavobolje. Sa tjelesnog aspekta strah se još manifestira u srcu, nadbubrežnim žlijezdama, reproduktivnim organima i slezeni.
Anatomija straha
Postoji 5 osnovnih poremećaja straha:
1. Anksioznost – je trajno stanje tjeskobe i straha koji nije usmjeren na konkretnu stvar, mjesto, situaciju, događaj. Ovo stanje mogu i ne moraju pratiti i napadi panike.
2. Napadi panike – su iznenadni i intenzivni ”napadi” straha i velike tjeskobe, koji traju po par minuta. Više o tome pisali smo u ovome članku: http://www.parentium.com/prva.asp?clanak=46053
3. Fobije – Riječ phobos na grčkom znači strah ili bijeg. Fobije se odnose na iracionalne, pretjerane, nerealne i nekontrolirane strahove, koje pokreću određeni predmeti, aktivnosti ili situacije. Fobije karakteriziraju 3 faktora:
- osjećaj straha ne popušta tijekom dužeg vremenskog perioda,
- strah je neopravdan,
- fobija uvijek tjera osobu da iz sve snage, po svaku cijenu, izbjegne situaciju, objekt ili aktivnost koja joj izaziva strah.
Fobije možemo podijeliti u 3 grupe:
- jednostavne fobije – strah je usmjeren na specifičnu situaciju ili objekt. One se ponekad mogu vezati uz neki traumatski događaj, npr. ugriz psa, iako mnoge od njih nastaju bez očiglednog uzroka. Postoje mnogi različiti oblici ovih fobija, poput:
– životinjske fobije (strah od pasa, zmija, kukaca, ptica i dr.),
– situacijske fobije (specifične situacije poput letenja avionom, vožnje autobusom, prolazak kroz tunel, boravak u zatvorenom prostoru i sl.),
– fobije prirodnog okoliša (strah od vode, visine, grmljavine, oluje i sl.),
– fobije krvi-injekcije-ozljeda (strah od vađenja krvi, injekcija i sl.),
– i mnoge druge fobije (strah od zvukova, uniformiranih ljudi i sl.).
- društvene fobije – predstavljaju razne kombinacije straha od javnog poniženja i negativne kritike, odnosno strah od neugodnosti pred drugim ljudima. Takvi ljudi izbjegavaju mokrenje na javnim zahodima, odbijaju se hraniti u restoranima ili piti kavu u kafićima, izbjegavaju druženje sa ljudima u većim skupinama, javne nastupe i sl. Te se fobije također mogu povezati sa traumatskim događajem iz prošlosti, ali i sa nekom drugom fobičnom situacijom iz sadašnjosti.
- fobija od paničnih napada – poznatija kao agorafobija. Više o tome pisali smo u ovome članku: http://www.parentium.com/prva.asp?clanak=46053
4. Post traumatski stresni poremećaj (PTSP) – je stanje koje se razvija nakon što je osoba sudjelovala u događaju opasnom po život. To se često događa nakon sudjelovanja u ratu, pretrpljenog fizičkog mučenja, dugotrajnog i osobito ponižavajućeg silovanja, nakon teške automobilske nesreće i slično. U takvo stanje mogu doći osobe koju su direktno doživljavale fizički užas ili su mu samo svjedočile. Reakcije osobe uključuju osjećanja užasa, bespomoćnosti i intenzivnog straha. Traumatsko se iskustvo uporno ponavlja kroz noćne more koje uključuju zastrašujuće slike o dagađaju, mučna sjećanja na događaj u obliku slika ili misli, osjećaj da se zastrašujući događaj ponovno događa, kroz razne unutarnje i vanjske podsjetnike na traumu. Osoba sa PTSP-om gubi volju za životom, zainteresiranost za sve što je ranije voljela raditi, za sve u čemu je nekada uživala. Osjeća se drugačije i otuđeno od drugih, više ne osjeća ljubav i privrženost prema bliskim osobama (obitelji, prijateljima); osoba ima osjećaj da joj je budućnost uskraćena (da neće imati karijeru, prijatelje, obitelj), ne vidi nikakav smisao u životu. Ulaže ogromne napore da bi izbjegla osjećaje, misli i ljude vezane za traumatski događaj, često puta ima i ”crne rupe” u sjećanju na događaj – ne može se prisjetiti nekih važnih dijelova traume. Jedan od čestih siptoma je i taj da osoba osjeća kako ona ili svijet oko nje nije stvaran, kao da je u ”nekoj magli”, kao da je duh odvojen od tijela i kao da samo sebe promatra sa distance, kao da se to ne događa njoj, već nekome drugome. Čak i nakon dugo, dugo vremena, nakon mnogo godina još uvijek mogu ostati jednako živi osjećaji krivice i strah vezani za traumatski događaj. Ako se odmah adekvatno ne liječi, akutni PTSP se razvija u trajno i kronično stanje anksioznosti ili agorafobije.
5. Opsesivno-kompulzivni poremećaj – Opsesija je stanje u kojem osoba u mislima osjeća neprekidnu čežnju koju smatra iracionalnom i o kojoj ne može prestati razmišljati, a prezire te misli i intelektualno ih odbacuje, ali ih još uvijek ne može izbjeći. U pokušaju da spriječi ovakve užasavajuće misli, osoba prolazi kroz ritualni kompulzivni postupak.
Postoji veliki broj različitih opsesija i kompulzija – od izbjegavanja određene boje ili brojke, neprestano brojanje do određenog broja, opsesija vezana za točnost i simetriju, pretjerane brige o nečistoći i tjelesnim izlučevinama, kontroliranja prozora, vrata, brava, slavina ili štednjaka, neprestano stavljanje u red određenih predmeta, nagomilavanje ili sakupljanje različitih predmeta poput novina ili pošte do ozbiljnijih opsesija poput misli o nasilju, strahu od nanošenja boli drugim osobama ili samome sebi, strahu od psovki ili strahu da će morati preuzeti odgovornost zbog nečega što je sama osoba ili druga osoba loše učinila.
Stupanj ankcioznosti ovisi o tome koliko kompulzije i opsesije muče pojedinca. Osobe koje pate od ovog poremećaja osjećaju se bespomoćno i sram ih je da se neće moći kontrolirati, što ih ponekad godinama sprečava da zatraže pomoć.
Strah možemo klasificirati prema razlici u kvaliteti osjećanja:
- Tjeskoba – ili anksioznost jest oblik strepnje koju osoba osjeća u situacijama u kojima smatra da je njezina trenutna situacija van dometa vlastitih sposobnosti da ju prevaziđe. Prema mnogim psihološkim (i psihijatrijskim) definicijama, anksioznost se etiketira kao neodređeni, apstraktni strah. Međutim, koliko god taj strah bio apstraktan, iza njega se krije strah od života – velika nesigurnost u sebe i u svoje sposobnosti, pri čemu osoba vjeruje da je život težak, da životne okolnosti prevazilaze njezine sposobnosti nošenja sa situacijom u kojoj se nalazi. I tada osoba razvije strah od života, tj. životne situacije u kojoj se nalazi, jer je duboko uvjerena da nije u stanju izaći na kraj sa situacijom u kojoj se nalazi.
- Panika – je karakterizirana kaotičnim ponašanjem i doživljajem nemanja dovoljno vremena. Kaotično ponašanje, koliko god djelovalo nekontrolirano i nekoordinirano, ima svoju logiku: osoba koja doživljava paniku pokušava na što više načina, u što kraćem vremenu, pronaći izlaz iz ugrožavajuće situacije. Osobe koje doživljavaju paniku moraju ODMAH pronaći izlaz, jer vjeruju kako nemaju vremena. No, čak i ako se radi o stvarnoj opasnosti, npr. izlazak iz zgrade koja je u požaru, puno učinkovitije rješenje ćete pronaći ako se smirite i koji trenutak razmislite prije nego što djelujete. Ovo je posebno važno kod kolektivne panike. Pokazalo se da mnogo više ljudi strada od posljedica kolektivne panike nego od stvarne opasnosti koja je uzrokovala paniku.
- Užas – je stanje krajnje prestravljenosti. Sigurno ste čuli za izraze: Sledio/la sam se od straha. Ukočio/la sam se od straha. Usrao/la sam se od straha. To je bezizlazno stanje u kojem osoba zna (ili duboko vjeruje) da joj nema spasa, da ne može pobjeći. Procjena bezizlaznosti situacije događa se automatski i nesvjesno, čime osoba trenutno aktivira parasimpatički živčani sustav, što za posljedicu ima: paraliziranje, derealizaciju, povraćanje, nesvjesno urinarenje i/ili deficiranje i nesvjesticu. Ovakav adaptivan refleks je uobičajen u prirodi. Većina mesojednih životinja u prirodi (osim lešinara) proganjaju samo živi plijen, te su totalno nezainteresirane za prehranjivanje uginulom životinjom. Stoga onesvješćivanje (ili pretvaranje umrlosti) može životinji-plijenu spasiti život. Isto tako i ukipljivanje životinje-plijena doprinosi boljem skrivaju i neprimjetnosti, čime se smanjuje mogućnost da će biti uhvaćena.
Ovdje se ne radi o ”stupnjevima straha”, već o različitim osjećanjima istog. Ono što je zajedničko kod sva tri osjećanja su prva dva dijela procjene straha:
- Ja (ili netko/nešto meni vrijedno/važno) sam/je ugrožen/o, u opasnosti;
- Sila koja me (ili neku moju vrijednost) ugrožava je jača od mene, ja joj se ne mogu suprotstaviti.
Treći dio procjene, odnosno kognitivne trijade, jest ono po čemu se, u svojoj osnovi, razlikuju ova tri osjećanja straha:
- Tjeskoba – Ja mogu pobjeći iz ove situacije. Ima mi spasa. Bijeg je moguć.
- Panika – Ne znam mogu li pobjeći iz ove situacije. Možda postoji šansa, a možda i ne, ali ima smisla probati (brzo, brzo, brzo!).
- Užas – Ne postoji izlaz iz ove situacije. Nema mi spasa. Gotov/a sam. Ne mogu ništa učiniti što bi me spasilo iz ove situacije. Kraj. Bezizlaznost.
Biologija straha
Tjeskoba prouzročena strahom potiče tijelo na lučenje većih količina kortizola i adrenalina, koje narušavaju imuni sustav. Tijelo ne može beskrajno dugo podnositi djelovanje kortizola i adrenalina. U trenutku navale straha tijelo gubi snagu te doživljava stres i emocionalnu patnju. Kronični strah ozbiljno narušava zdravlje. Postajemo skloniji virusnim i bakterijskim upalama, autoimunim poremećajima (AIDS, reumatoidni artritis, lupus, fibromijalgija i sindrom kroničnog umora), raku, srčanim oboljenjima i hipertenziji.
Upitnik za strah
- Patite li od nesanice po noći dok u glavi prevrćete misli koje u vama bude strah?
- Prenose li se lako strahovi drugih ljudi na vas?
- Očekujete li uvijek najgore u svakodnevnim životnim situacijama?
- Bojite li se zauzeti za sebe?
- Bojite li se ostvariti svoje snove i mislite da je to za vas nemoguće?
- Strahujete li da neće ispuniti svoja ili tuđa očekivanja?
- Mislite li da niste dovoljno dobri?
- Strahujete li od katastrofične budućnosti?
- Je li vam se teško smiriti kad osjetite strah?
- Osjećate li se nepovezano sa duhovnim izvorom?
Ovako ide priča koju je stari Čeroki Indijanac pričao svom unuku:
– U duši svakog čovjeka vodi se bitka, kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja strah i sve ono što se rađa iz njega; dok drugi vuk predstavlja ljubav i sve ono što se rađa iz nje.
Nakon dužeg razmišljanja, mali Indijanac pita svog djeda:
– Koji vuk na kraju pobijedi?
– Onaj kojeg hraniš. – Mudro odgovori stari Čeroki.
Kojega vuka vi hranite?
Savjete opisane u ovom članku provodite na vlastitu odgovornost uz konzultaciju sa osobnim liječnikom.
Tekst napisala Conny Petö Đeneš, transpersonalna psihologinja, moderna iscjeliteljica i terapeutkinja prirodne medicine te voditeljica Centra Zdravlja Harmonija https://connypetodenes.com/hr
